Nastanak trešnje u svijetu veže se za brončano doba. Pradomovina trešnje smatra se Turska. Prije tri hiljade godina, na Dalekom istoku su ih uzgajali neposredno uz domove. Za uzgoj trešnje su zaslužni i Grci te Egipćani, a u Rim je donešena oko 74. god. pr.n.e. Rimski vojskovođa i proslavljeni sladokusac Lucije Lukul donio je prvu trešnju u Rim, a potom su je rimske legije proširile po Starom Kontinentu.
Danas je rasprostranjena na području Europe, zapadne Azije i sjeverne Afrike. Divlja trešnja raste po brdskim bjelogoričnim šumama, na rubovima šuma do 1700 m nadmorske visine, vlažnom, bogatom tlu neutralne reakcije. Plodovi su joj sitni i kiseli, služe za hranu pticama koje tako razmnožavaju sjeme. Kultivirana se sadi u vrtovima i voćnjacima. U uzgoju traži mnogo sunca i toplih dana. Zimi vrlo dobro podnosi niske temperature. Trenutno na svijetu postoji preko 1500 sorti trešnje. Trešnja raste do 20 m, a deblo joj je specifično po sivo – crvenkastoj glatkoj kori. Trešnja cvate prije listanja, i to cvjetovima koji rastu na prošlogodišnjim izbojcima a bojom su bijeli. S obzirom na to da trešnja cvjeta izuzetno gusto, ovaj fenomen se posebno slavi u nekim kulturama.
Tako primjerice u Japanu postoji tradicija “Hanamija” odnosno praksa ispijanja sakea (japanske vrste rakije) ispod stabla sakure ili ume koje su autohtone japanske vrste trešnje. Ova tradicija počela je oko 710. godine te se održala do danas na način da se cijele obitelji ili skupine prijatelja okupljaju u parkovima od siječnja do travnja (ovisno o regiji u kojoj se u tom trenutku događa cvat trešnje), kako bi uz jelo i piće promatrali bogatstvo cvjetanja trešanja oko sebe.
U ostatku svijeta trešnja je ipak najpoznatija po svojim plodovima; okruglog oblika koji ovisno o sorti variraju od bijele do tamnocrvene, skoro crne boje. Popularnost su stekli zahvaljujući rimskim vojnicima koji su jeli trešnje vjerujući da povećavaju energiju i snagu.
